Elena Ferante: "Danas je lakše dobiti na lotu nego pronaći pravu ljubav i prijateljicu"
Upamtite žene, ne treba vam prijateljica - nego samo žena sa kojom provodite vrijeme i razmjenite mišljenja oko šminke, ljepote ili zdravlja...
Nikad ne bih rekla “ona mi je najbolja prijateljica” zato što bih iz toga tada zaključila da imam prijateljice koje manje volim, one kojima ne vjerujem toliko, one sa kojima nemam toliku povezanost. Ako bih to uradila zapitala bih se zašto smatram da sam ja prijateljica tim ženama?
Zašto ih ja smatram svojim prijateljicama? Riječ “prijateljica” u prisustvu hijerarhije ove vrste nije pogodna. Možda bismo trebale priznati da loša prijateljica na koju se ne možemo osloniti i nije prijateljica. Da budemo jasne, možda bismo trebale, naučiti da ne govorimo “prijateljica” već “žena s kojom provodim ili sam provodila vrijeme”
Problem je u tome što nas tješi da imamo mnogo prijateljica – zbog toga se osjećamo popularno, voljeno, manje usamljeno. Zbog toga nam je draže da kao “prijateljice” opisujemo žene sa kojima imamo malo toga ili čak i ništa zajedničkog, ali sa kojima ćemo, ako je potrebno, popuniti prazninu.
Provešćemo popodne u kafiću, popiti čašu vina i razgovarati o ničemu posebnom. Nema veze ako ćemo ih kasnije prvom prilikom prozvati tračarama, zmijama, namćorkama i osjetljivim. Činjenica je da je prijateljica prava rijetkost, kao i istinska ljubav.
Italijanska riječ za prijateljicu je “amicizia” koja ima isti korijen riječ kao i glagol voljeti (“amare”), a odnos među prijateljicama ima bogatstvo, složenost, proturječnosti i nedosljednosti ljubavi. Mogu da kažem, bez straha da ću pretjerati, da je ljubav prema prijateljici uvijek djelovala kao suština veoma slična mojoj ljubavi za najvažnijeg čovjeka u mom životu. Baš kao što su i velike ljubavi rijetke, a ljubavnici, sa druge strane, brojni, tako su rijetki i pravi prijatelji dok su poznanici - mnogobrojni.
Nikad ne bih rekla “ona mi je najbolja prijateljica” zato što bih iz toga tada zaključila da imam prijateljice koje manje volim, one kojima ne vjerujem toliko, one sa kojima nemam toliku povezanost. Ako bih to uradila zapitala bih se zašto smatram da sam ja prijateljica tim ženama?
Zašto ih ja smatram svojim prijateljicama? Riječ “prijateljica” u prisustvu hijerarhije ove vrste nije pogodna. Možda bismo trebale priznati da loša prijateljica na koju se ne možemo osloniti i nije prijateljica. Da budemo jasne, možda bismo trebale, naučiti da ne govorimo “prijateljica” već “žena s kojom provodim ili sam provodila vrijeme”
Problem je u tome što nas tješi da imamo mnogo prijateljica – zbog toga se osjećamo popularno, voljeno, manje usamljeno. Zbog toga nam je draže da kao “prijateljice” opisujemo žene sa kojima imamo malo toga ili čak i ništa zajedničkog, ali sa kojima ćemo, ako je potrebno, popuniti prazninu.
Provešćemo popodne u kafiću, popiti čašu vina i razgovarati o ničemu posebnom. Nema veze ako ćemo ih kasnije prvom prilikom prozvati tračarama, zmijama, namćorkama i osjetljivim. Činjenica je da je prijateljica prava rijetkost, kao i istinska ljubav.
Italijanska riječ za prijateljicu je “amicizia” koja ima isti korijen riječ kao i glagol voljeti (“amare”), a odnos među prijateljicama ima bogatstvo, složenost, proturječnosti i nedosljednosti ljubavi. Mogu da kažem, bez straha da ću pretjerati, da je ljubav prema prijateljici uvijek djelovala kao suština veoma slična mojoj ljubavi za najvažnijeg čovjeka u mom životu. Baš kao što su i velike ljubavi rijetke, a ljubavnici, sa druge strane, brojni, tako su rijetki i pravi prijatelji dok su poznanici - mnogobrojni.
KOMENTARI