Posljednji intervju Nede Arnerić - Mnogi su je izbjegavali a trebali su joj
Neda Arnerić je bila jedna od naših najvećih glumica koja se nažalost borila sa velikim bremenom.
Ljudi su mi se prestali javljati dok sam bila u bolnici da me ne bi uznemiravali. Kada sam došla iz bolnice, oni se i dalje nisu javljali. Trebala sam okrenuti veliki broj telefona i svima reći 'Vi me ne uznemiravate, vi ste meni potrebni', a ja sam okrenula samo nekoliko brojeva i čula istu priču:
'Tvoj telefon bio je isključen, nismo mogli da te dobijemo'. Naravno da nisu mogli, jer sam bila dva i pol mjeseca u bolnici, a tamo je na sreću, telefon zabranjen. Evo, sada sam tu, željna da se vratim u život kazalištu, na filmu i televiziji. Znam da imam što pružiti, izjavila je u intervjuu Neda.
Ovo je vapaj za pomoć, za blizinu prijatelja koji su mogli da joj nakon smrti muža koju je teško podnijela budu oslonac, rame, potreban zagrljaj ili samo tiha prisutnost da se ne bi osjećala usamljeno u bolu i depresiji zbog koje je navodno dva puta pokušala samoubojstvo.
Nedin odlazak je poput vriska koji, nažalost, sve manje ljudi zna čuti. Prvi put je "vrisnula" za pomoć padom s terase pod nikad razjašnjenim okolnostima. Drugi put, mnogo glasnije, kada je popila lijekove. Treći put, možda i najglasnije, baš kada je dala ovu izjavu u kojoj je izjavila da su joj potrebni prijatelji.
Nije bila "dovoljno glasna" za sve one ljude čije uši nisu sposobne čuti specifične zvuke depresije, sjete, borbe sa sobom, poziv u pomoć. Što konkretno treba izgovoriti čovjek koji se bori s depresijom? Treba li urlati da bi ga čuli? Koje su to riječi koje bi bile dovoljno uvjerljive? Kome uvjerljive?
Kako treba izgledati da bi mu povjerovali, pozvali pomoć, pomogli da ne digne ruku na sebe, bili uz njega? Oko nas živi mnogo ljudi koji svaki dan "vrište" svoje tuge i depresije, na svoj način, ali im malo tko vjeruje, jer se ovdje o depresiji, njezinim uzrocima, posljedicama, savjetima kako da je prepoznamo kod drugih, priđemo drugima... malo govori. Osim kada netko sebi uzme život.
Ljudi su mi se prestali javljati dok sam bila u bolnici da me ne bi uznemiravali. Kada sam došla iz bolnice, oni se i dalje nisu javljali. Trebala sam okrenuti veliki broj telefona i svima reći 'Vi me ne uznemiravate, vi ste meni potrebni', a ja sam okrenula samo nekoliko brojeva i čula istu priču:
'Tvoj telefon bio je isključen, nismo mogli da te dobijemo'. Naravno da nisu mogli, jer sam bila dva i pol mjeseca u bolnici, a tamo je na sreću, telefon zabranjen. Evo, sada sam tu, željna da se vratim u život kazalištu, na filmu i televiziji. Znam da imam što pružiti, izjavila je u intervjuu Neda.
Ovo je vapaj za pomoć, za blizinu prijatelja koji su mogli da joj nakon smrti muža koju je teško podnijela budu oslonac, rame, potreban zagrljaj ili samo tiha prisutnost da se ne bi osjećala usamljeno u bolu i depresiji zbog koje je navodno dva puta pokušala samoubojstvo.
Nedin odlazak je poput vriska koji, nažalost, sve manje ljudi zna čuti. Prvi put je "vrisnula" za pomoć padom s terase pod nikad razjašnjenim okolnostima. Drugi put, mnogo glasnije, kada je popila lijekove. Treći put, možda i najglasnije, baš kada je dala ovu izjavu u kojoj je izjavila da su joj potrebni prijatelji.
Nije bila "dovoljno glasna" za sve one ljude čije uši nisu sposobne čuti specifične zvuke depresije, sjete, borbe sa sobom, poziv u pomoć. Što konkretno treba izgovoriti čovjek koji se bori s depresijom? Treba li urlati da bi ga čuli? Koje su to riječi koje bi bile dovoljno uvjerljive? Kome uvjerljive?
Kako treba izgledati da bi mu povjerovali, pozvali pomoć, pomogli da ne digne ruku na sebe, bili uz njega? Oko nas živi mnogo ljudi koji svaki dan "vrište" svoje tuge i depresije, na svoj način, ali im malo tko vjeruje, jer se ovdje o depresiji, njezinim uzrocima, posljedicama, savjetima kako da je prepoznamo kod drugih, priđemo drugima... malo govori. Osim kada netko sebi uzme život.
KOMENTARI