Javno pismo psihologu: "Volim svog supruga, ali se osjećam tako usamljeno"
Da li se i vi ponekad osjećate usamljeno čak i u društvu svog voljenog ili je to samo kod rijetkih?
Ako vam dosadašnje ljubavno iskustvo broji većinu partnera pored kojih ste se osjećali nezadovoljno, iscrpljeno, neshvaćeno, bez podrške...moguće je da ste postali žrtva stava da vam ljubav nije suđena, Jer da je, ne bi vam se stalno ponavljalo isto razočarenje. Bar tako ja mislim.
Ne čudi me, ako ste došli do spoznaje da nema “normalnog” potencijalnog partnera, da su svi grozni, da vam je bolje biti solo ili se zadovoljavate s vezom u kojoj se osjećate usamljeni, čeznete za toplinom i pažnjom... Ako naiđe netko malčice bolji od dosadašnjeg mentalnog sklopa vaših partnera imate dojam da se sunce vratilo u vaš život.
Ne cijenite sebe dovoljno niti se zauzimate za sebe kako treba pa lako zaboravljate da je to još uvijek daleko od pažnje, topline, bliskosti i razumijevanja za kojima naše srce vene. Zadovoljavate se s mrvicama jer ste zatomili nekadašnju moć prosuđivanja što je “normalno” i što zaslužujete dobiti i dati u ljubavnoj vezi.
A još gore od tog svega jeste ako ste u vezi ili u braku sa osobom sa kojom se osjećate prazno, usamljeno i nesretno. I pored tog muškarca u vašem životu vi i dalje ne osjećate neku nesavršenost u životu i čak i ako mu priznate to sve on će u najmanju ruku reći da ste ludi.
Eto ja sam svog supruga voljela toliko da sam život samo posvetila njemu. Vidjam se sa prijateljicama i izlazimo, nije da sam stalno u kuci ali uvijek se osjecam usamljeno. Kad idemo na ljetovanja, zimovanja, u meni je velika praznina. Ako ima koji psiholog molim ga da mi objasni.
Ako vam dosadašnje ljubavno iskustvo broji većinu partnera pored kojih ste se osjećali nezadovoljno, iscrpljeno, neshvaćeno, bez podrške...moguće je da ste postali žrtva stava da vam ljubav nije suđena, Jer da je, ne bi vam se stalno ponavljalo isto razočarenje. Bar tako ja mislim.
Ne čudi me, ako ste došli do spoznaje da nema “normalnog” potencijalnog partnera, da su svi grozni, da vam je bolje biti solo ili se zadovoljavate s vezom u kojoj se osjećate usamljeni, čeznete za toplinom i pažnjom... Ako naiđe netko malčice bolji od dosadašnjeg mentalnog sklopa vaših partnera imate dojam da se sunce vratilo u vaš život.
Ne cijenite sebe dovoljno niti se zauzimate za sebe kako treba pa lako zaboravljate da je to još uvijek daleko od pažnje, topline, bliskosti i razumijevanja za kojima naše srce vene. Zadovoljavate se s mrvicama jer ste zatomili nekadašnju moć prosuđivanja što je “normalno” i što zaslužujete dobiti i dati u ljubavnoj vezi.
A još gore od tog svega jeste ako ste u vezi ili u braku sa osobom sa kojom se osjećate prazno, usamljeno i nesretno. I pored tog muškarca u vašem životu vi i dalje ne osjećate neku nesavršenost u životu i čak i ako mu priznate to sve on će u najmanju ruku reći da ste ludi.
Eto ja sam svog supruga voljela toliko da sam život samo posvetila njemu. Vidjam se sa prijateljicama i izlazimo, nije da sam stalno u kuci ali uvijek se osjecam usamljeno. Kad idemo na ljetovanja, zimovanja, u meni je velika praznina. Ako ima koji psiholog molim ga da mi objasni.
KOMENTARI