Žena sa velikom dilemom: "Imam savršenog muža ali volim drugog, šta da radim?"
Nedavno na internetu osvanula je ispovijest udate žene koja se zaljubila u drugog čovjeka. Ono što je jako iznenađujuće jeste to što su je mnoge žene podržale u komentarima i veliki broj njih je tada po prvi put priznao se nalaze u sličnoj situaciji. Pročitajte tekst u nastavku.
Kada sam upoznala svog supruga prije 4 godine shvatila sam da je on pravi. Po prvi put sam poželjela biti u ozbiljnoj vezi sa nekim i biti vjerna nekome. On je imao sve, ljepotu, šarm, veliko srce... Bio je čovjek za poželjeti, mnoge su ga željele za sebe i svi su mi govorili da sam prava sretnica. I jesam!
Nikada me nije povrijedio i iznevjerio za 4 godine. Vjerujem da ne postoji muškarac koji bi se bolje ophodio prema meni, i uvijek sam mu bila zahvalna. Ali... Uvijek postoji to prokleto ALI. Kao da čovjeku nije dovoljna sreća i savršenstvo, pa mora da nađe problem i gdje ga nema.
Vjerovala sam da je on moja srodna duša, onaj pravi... Ali neki znakovi su mi govorili suportno. Često sam se osjećala jako usamljeno kraj njega. On je smiren tip koji voli miran i kvalitetan život, dok sam ja stvorena za avanture i nepromišljene gluposti. Uspio je da me smiri i da izbaci iz mene tu nestašnu stranu, i to mi se dopalo. Ali njegov način života me je bacio u očaj.
Svaki naš izlazak i putovanje završio je sa mojim suzama. Jednostavno sam se osjećala tužno, usamljeno i neispunjeno, govorila sam sama sebi da sam luda jer mi je poklanjao sve, i ljubav i pažnju - ali ja sam se i dalje osjećala tako tužno. Milion puta sam plakala pored njega da nije ni primjetio.
Imala sam ja svoje depresivne faze i vjerovala sam da je to u pitanju, vjerovala sam da će proći. Sve dok nisam ponovo počela da se dopisujem sa dečkom kojeg sam upoznala prije njega ali se nikada nismo upoznali. Provodili smo sate i sate pričajući dok moj suprug spava i nikada nije primjetio. On nije bolji od mog supruga, i znam da se ne bi ophodio tako divno prema meni, ali nešto me je privlačilo.
On je totalna suprotnost od mog supruga. Opisala bih ga kao "lošeg momka". Stariji je od mene 10 godina, zreo, iskusan i staložen ali jako strog, to je jedina stvar koja me odbija ali očigledno ne dovoljno. On je jedan od onih u kojeg se zaljubiš do ušiju, a on ti daje pažnju na kašičicu pa ti stalno ideš tražiš još, naprosto poludiš. Privlačio me je nenormalno, imala sam ogromnu želju da ga vidim i budem sa njim, ali ne usudim se to uraditi svom suprugu.
Znam da je pogrešno to što se i dopisujem sa drugim, ali to što osjećam ne može da se opiše. I pored svog supuga stalno mislim na njega, zamišljam da sam s njim, patim kad se ne čujemo... Vidim ga u drugim ljudima, čujem ga u svakoj pjesmi i ne mogu da izbacim iz glave i života.
Pokušala sam milion puta ali bezuspješno. Osjećam se tako loše povodom toga i voljela bih nekoga zamoliti za savjet, ali znam da ne smijem jer bi me svi osudili i nazvali pogrdnim imenima. To što osjećam ne bih poželjela nikome na svijetu. Kad bih bar mogla znati šta da radim...
Kada sam upoznala svog supruga prije 4 godine shvatila sam da je on pravi. Po prvi put sam poželjela biti u ozbiljnoj vezi sa nekim i biti vjerna nekome. On je imao sve, ljepotu, šarm, veliko srce... Bio je čovjek za poželjeti, mnoge su ga željele za sebe i svi su mi govorili da sam prava sretnica. I jesam!
Nikada me nije povrijedio i iznevjerio za 4 godine. Vjerujem da ne postoji muškarac koji bi se bolje ophodio prema meni, i uvijek sam mu bila zahvalna. Ali... Uvijek postoji to prokleto ALI. Kao da čovjeku nije dovoljna sreća i savršenstvo, pa mora da nađe problem i gdje ga nema.
Vjerovala sam da je on moja srodna duša, onaj pravi... Ali neki znakovi su mi govorili suportno. Često sam se osjećala jako usamljeno kraj njega. On je smiren tip koji voli miran i kvalitetan život, dok sam ja stvorena za avanture i nepromišljene gluposti. Uspio je da me smiri i da izbaci iz mene tu nestašnu stranu, i to mi se dopalo. Ali njegov način života me je bacio u očaj.
Svaki naš izlazak i putovanje završio je sa mojim suzama. Jednostavno sam se osjećala tužno, usamljeno i neispunjeno, govorila sam sama sebi da sam luda jer mi je poklanjao sve, i ljubav i pažnju - ali ja sam se i dalje osjećala tako tužno. Milion puta sam plakala pored njega da nije ni primjetio.
Imala sam ja svoje depresivne faze i vjerovala sam da je to u pitanju, vjerovala sam da će proći. Sve dok nisam ponovo počela da se dopisujem sa dečkom kojeg sam upoznala prije njega ali se nikada nismo upoznali. Provodili smo sate i sate pričajući dok moj suprug spava i nikada nije primjetio. On nije bolji od mog supruga, i znam da se ne bi ophodio tako divno prema meni, ali nešto me je privlačilo.
On je totalna suprotnost od mog supruga. Opisala bih ga kao "lošeg momka". Stariji je od mene 10 godina, zreo, iskusan i staložen ali jako strog, to je jedina stvar koja me odbija ali očigledno ne dovoljno. On je jedan od onih u kojeg se zaljubiš do ušiju, a on ti daje pažnju na kašičicu pa ti stalno ideš tražiš još, naprosto poludiš. Privlačio me je nenormalno, imala sam ogromnu želju da ga vidim i budem sa njim, ali ne usudim se to uraditi svom suprugu.
Znam da je pogrešno to što se i dopisujem sa drugim, ali to što osjećam ne može da se opiše. I pored svog supuga stalno mislim na njega, zamišljam da sam s njim, patim kad se ne čujemo... Vidim ga u drugim ljudima, čujem ga u svakoj pjesmi i ne mogu da izbacim iz glave i života.
Pokušala sam milion puta ali bezuspješno. Osjećam se tako loše povodom toga i voljela bih nekoga zamoliti za savjet, ali znam da ne smijem jer bi me svi osudili i nazvali pogrdnim imenima. To što osjećam ne bih poželjela nikome na svijetu. Kad bih bar mogla znati šta da radim...
KOMENTARI