Zbog čega završimo u pogrešnom braku - Propusti koje mnogi ne vide na početku
Žudimo za brakom jer vjerujemo da onda više ne trebamo razmišljati o ljubavi. Pokušavamo dati dobar pogled mnogim stvarima, ali ne razumijemo zašto oni naš život ne čine istinski sretnim.
Ne poznajemo sebe. Naš život je predstava za ljude kojima želimo da ugodimo i koje želimo da impresioniramo. Naše misli su toliko vezane za ono što mislimo da drugi ljudi misle da se jednostavno ne možemo nositi sa svojom ludošću, strašću i tugom.
Ne dajemo oduška svojim strahovima i željama ako nisu središte pozornosti. Stoga ih držimo za sebe. Ali kako uopšte možemo znati što stvarno želimo i da radimo ispravno, ako se toliko bojimo spoznati sebe? Kao rezultat, jednostavno prestajemo razumijevati druge ljude.
Ono što vidimo u drugima samo je odraz (a često i projekcija) kako vidimo sebe: dobre, loše, hladne, ružne. Ljudi koji najglasnije viču šta drugi trebaju promijeniti u sebi, više nego svi drugi pate od činjenice da ne mogu promijeniti sebe. Ne razumijemo zašto se ovo dešava.
Čini nam se da naša osjećanja ne odgovaraju onome što jesmo, pa sudimo, kritikujemo i postajemo sebični. Ali ako ne razumijemo kako mašina radi, tada je ne možemo kontrolirati. Nismo navikli da budemo sretni. Kažemo da želimo biti takvi, ali u stvarnosti samo žudimo za onim na što smo već navikli.
A budući da smo navikli kombinovati ljubav s kontrolom, ponižavanjem, gubitkom, bolom i patnjom, tražimo upravo to, prolazeći kroz sljedeći ciklus začaranog kruga. Odbijamo prave partnere, bacajući se u naručje ljudi koji nas tada odbacuju. Tražimo ono što nam je već poznato - ljudsku želju za komforom iznad svega ostalog.
Ne ostavljamo mjesta za loše stvari, jer po našem razumijevanju, loš dan odmah čini čitav život lošim. Stoga svaki loš kvalitet partnera odmah postaje uzrok prekida. Ovako završimo u braku s pogrešnom osobom, odbacujući prave kandidate.
Nastojimo se držati same ideje ljubavi, umjesto uspostavljanja istinske veze s drugom osobom. Težimo jedinom dobrom i trajnom osjećaju, ali istovremeno, u našim pokušajima da stvorimo izgled nečeg čistog, patimo.
Ne poznajemo sebe. Naš život je predstava za ljude kojima želimo da ugodimo i koje želimo da impresioniramo. Naše misli su toliko vezane za ono što mislimo da drugi ljudi misle da se jednostavno ne možemo nositi sa svojom ludošću, strašću i tugom.
Ne dajemo oduška svojim strahovima i željama ako nisu središte pozornosti. Stoga ih držimo za sebe. Ali kako uopšte možemo znati što stvarno želimo i da radimo ispravno, ako se toliko bojimo spoznati sebe? Kao rezultat, jednostavno prestajemo razumijevati druge ljude.
Ono što vidimo u drugima samo je odraz (a često i projekcija) kako vidimo sebe: dobre, loše, hladne, ružne. Ljudi koji najglasnije viču šta drugi trebaju promijeniti u sebi, više nego svi drugi pate od činjenice da ne mogu promijeniti sebe. Ne razumijemo zašto se ovo dešava.
Čini nam se da naša osjećanja ne odgovaraju onome što jesmo, pa sudimo, kritikujemo i postajemo sebični. Ali ako ne razumijemo kako mašina radi, tada je ne možemo kontrolirati. Nismo navikli da budemo sretni. Kažemo da želimo biti takvi, ali u stvarnosti samo žudimo za onim na što smo već navikli.
A budući da smo navikli kombinovati ljubav s kontrolom, ponižavanjem, gubitkom, bolom i patnjom, tražimo upravo to, prolazeći kroz sljedeći ciklus začaranog kruga. Odbijamo prave partnere, bacajući se u naručje ljudi koji nas tada odbacuju. Tražimo ono što nam je već poznato - ljudsku želju za komforom iznad svega ostalog.
Ne ostavljamo mjesta za loše stvari, jer po našem razumijevanju, loš dan odmah čini čitav život lošim. Stoga svaki loš kvalitet partnera odmah postaje uzrok prekida. Ovako završimo u braku s pogrešnom osobom, odbacujući prave kandidate.
Nastojimo se držati same ideje ljubavi, umjesto uspostavljanja istinske veze s drugom osobom. Težimo jedinom dobrom i trajnom osjećaju, ali istovremeno, u našim pokušajima da stvorimo izgled nečeg čistog, patimo.
KOMENTARI