Mirjana Karanović: "Osamdesete nisu bile idealne, ali tad sam bila bezbrižna"
U jednom intervjuu koji je naša čuvena glumica Mirjana Karanović dala za tportal.hr opisala je svoje stavove na mnogim poljima kao što su život, karijera, uspjeh i budućnost...
Baš vas gledam i moram primijetiti da se na vama uopće ne vide godine. U čemu je tajna vaše mladolikosti? - Geni, zdrav život? Trudim se! Nije baš da ne starim, ali ne propadam tako brzo. (smijeh) To je stvar genetike, ali čovjek se naravno treba paziti. Već trideset godina ne jedem meso, petnaest godina ne pušim i ne pijem.
Vježbam tri puta tjedno, puno se krećem. Osim toga, i sada, u ovim godinama, otkrivam neke nove stvari kojima bih se mogla baviti. Ne zapuštam mozak. Što uvijek savjetujete mladim generacijama? Ma dajem im milijun savjeta, kao neka majka sam im. (smijeh) Zaista je gomila stvari koje im kažem jer ih želim zaštititi.
U školi, odnosno na studiju u godinama su u kojima im se svašta događa, to je naprosto ludnica u njihovim glavama i ne znaju ni gdje se nalaze. Onda često pomislim čuju li oni mene uopće i razumiju li što im govorim. Ali poslije nekog vremena, kad me nazovu i traže nešto, pitaju za savjet, vidim da su me čuli i da imaju povjerenja, da sam ostavila neki dobar trag u njima.
Kad vidim da imaju inicijativu, što mi je uvijek bilo važno, razveselim se. Jer danas je takvo vrijeme da trebaju reagirati. Nekad su studenti završavali fakultete i odmah su dobivali posao. Ne samo nakon umjetničkih fakulteta, nego svugdje. A ovo je vrijeme u kojem zapravo sjedite, čekate i očekujete da će se nešto samo po sebi dogoditi, a to je zabluda, od toga nema ništa.
Zato je užasno važno imati inicijativu, smišljaš nešto, udruživati se s drugima, nalaziti prostor, novac, konkurirati, odlaziti na kastinge. Danas ima dosta mogućnosti i projekata. Snimaju se brojne televizijske serije... Do sada ste bez suzdržavanja isticali svoje stavove i niste se bojali izreći ih.
- Neki stavovi vas skupo koštaju, ali mislim da to vrijedi. Nije lako, ali to sam ja, tako ja živim. Živim u skladu sa sobom. Tako je najbolje. Neki put poželim da sam drukčija, ali zapravo shvatim da je to nemoguće. Kako se odmarate, što vas opušta? Gledam televiziju.
Toliko se rijetko odmaram da samo dođem kući i gledam neku seriju da mi se mozak isključi. Recimo, knjige čitam samo na odmoru, kad imam vremena i koncentracije. Sad imam mnogo manje vremena nego što sam ga imala kad sam bila 20 godina mlađa. Stalno nekamo idem, i doslovno i figurativno.
To stalno kretanje troši me, ali i obnavlja. Što vam nedostaje iz nekadašnjih vremena? Mnogi umjetnici vaše generacije kažu da su to bila neka sretnija i zdravija, kvalitetnija vremena. Ne znam je li to pitanje vremena ili toga što sam bila mlađa. Nedostaje mi ta bezbrižnost koju sam tada imala.
Sad kad čitam, vidim da osamdesete nisu bile idealne, ali ja sam nekako bila opuštenija, mirnija. Imala sam dvadesetak godina, neki novi svijet tada se otvarao za mene i bila sam uvjerena da će život biti bajka. (smijeh) To mi nedostaje, da budemo bezbrižni i bez strahova.
Baš vas gledam i moram primijetiti da se na vama uopće ne vide godine. U čemu je tajna vaše mladolikosti? - Geni, zdrav život? Trudim se! Nije baš da ne starim, ali ne propadam tako brzo. (smijeh) To je stvar genetike, ali čovjek se naravno treba paziti. Već trideset godina ne jedem meso, petnaest godina ne pušim i ne pijem.
Vježbam tri puta tjedno, puno se krećem. Osim toga, i sada, u ovim godinama, otkrivam neke nove stvari kojima bih se mogla baviti. Ne zapuštam mozak. Što uvijek savjetujete mladim generacijama? Ma dajem im milijun savjeta, kao neka majka sam im. (smijeh) Zaista je gomila stvari koje im kažem jer ih želim zaštititi.
U školi, odnosno na studiju u godinama su u kojima im se svašta događa, to je naprosto ludnica u njihovim glavama i ne znaju ni gdje se nalaze. Onda često pomislim čuju li oni mene uopće i razumiju li što im govorim. Ali poslije nekog vremena, kad me nazovu i traže nešto, pitaju za savjet, vidim da su me čuli i da imaju povjerenja, da sam ostavila neki dobar trag u njima.
Kad vidim da imaju inicijativu, što mi je uvijek bilo važno, razveselim se. Jer danas je takvo vrijeme da trebaju reagirati. Nekad su studenti završavali fakultete i odmah su dobivali posao. Ne samo nakon umjetničkih fakulteta, nego svugdje. A ovo je vrijeme u kojem zapravo sjedite, čekate i očekujete da će se nešto samo po sebi dogoditi, a to je zabluda, od toga nema ništa.
Zato je užasno važno imati inicijativu, smišljaš nešto, udruživati se s drugima, nalaziti prostor, novac, konkurirati, odlaziti na kastinge. Danas ima dosta mogućnosti i projekata. Snimaju se brojne televizijske serije... Do sada ste bez suzdržavanja isticali svoje stavove i niste se bojali izreći ih.
- Neki stavovi vas skupo koštaju, ali mislim da to vrijedi. Nije lako, ali to sam ja, tako ja živim. Živim u skladu sa sobom. Tako je najbolje. Neki put poželim da sam drukčija, ali zapravo shvatim da je to nemoguće. Kako se odmarate, što vas opušta? Gledam televiziju.
Toliko se rijetko odmaram da samo dođem kući i gledam neku seriju da mi se mozak isključi. Recimo, knjige čitam samo na odmoru, kad imam vremena i koncentracije. Sad imam mnogo manje vremena nego što sam ga imala kad sam bila 20 godina mlađa. Stalno nekamo idem, i doslovno i figurativno.
To stalno kretanje troši me, ali i obnavlja. Što vam nedostaje iz nekadašnjih vremena? Mnogi umjetnici vaše generacije kažu da su to bila neka sretnija i zdravija, kvalitetnija vremena. Ne znam je li to pitanje vremena ili toga što sam bila mlađa. Nedostaje mi ta bezbrižnost koju sam tada imala.
Sad kad čitam, vidim da osamdesete nisu bile idealne, ali ja sam nekako bila opuštenija, mirnija. Imala sam dvadesetak godina, neki novi svijet tada se otvarao za mene i bila sam uvjerena da će život biti bajka. (smijeh) To mi nedostaje, da budemo bezbrižni i bez strahova.
KOMENTARI