Vedrana Rudan o sreći: "Život je najljepši iza šezdesete"

Vedrana Rudan nerijetko piše o životu, sreći i nesreći... Donosimo odlomak teksta sa njenog bloga.

Diplomirala sam, dobila posao u školi i shvatila da je upravo to ono što mrzim. Treba mijenjati posao, krenuti ispočetka. Promijenila sam posao, udala se i rodila. Najzad, pravi život. To? Udavljena kreditima, rastrzana između natezanja sa djecom, zašto sam ih rodila, odvratnog posla i čekanja da onaj muškarac konačno izađe iz mog života.

Nestrpljivo sam čekala četrdeseti rođendan. Puhnula sam u one svijećice. Kad se samo sjetim koliko sam intervjua morala davati. Majci, prijateljima, znancima, kolegama… Zašto razvod? Zašto bijeg? Shvatila sam, moram odrasti, pomiriti se sa besmislom sa kojim su se svi oko mene pomirili.

Sve se već dogodilo. Trajalo je to i trajalo. Djeca su odrasla, postala su ljudi. U praznoj kući koja nikad nije bila veselija ostali smo sami, on i ja… Radimo što nas volja. To jest, on ne radi uvijek baš ono što želi, mlađi je, ja uživam. Znam da preda mnom postoji samo smrt.

Ipak, snažno osjećam ljepotu življenja. Sve mi ima smisla i sve je veliko. Zajednički doručak, ručak, večera. Gledanje na televiziji filmova koji će možda dobiti Oscara. Nada da će vožnja kućnog bicikla otjerati bolove u nogama. Noć prespavana u jednom komadu, koji užitak.

Držanje za ruke nakon trideset godina zajedničkog života. Mirenje sa viškom kilograma, mutnim očima, opuštenim bedrima i spoznajom da ti nikakav nož neće vratiti mladost. Najzad znam Tajnu. Život je najljepši iza šezdesete. Sve najgore što ti se moglo dogoditi je iza tebe, ono najbolje dešava ti se ovog trena. Dobar je osjećaj ne živjeti u očekivanju života.