Divne riječi Ljudmile Ulicke: "Ne tugujte, ogromna je radost živjeti"
Život zna udarati sa svih strana, ali ako vaši problemi nisu veliki ne tugujte, ogromna je radost živjeti.
Meni se posrećilo: Bila sam jako bolestna, i u jednom trenutku, kada se bolest povukla, shvatila sam kolika je sreća samo živjeti. U takvom trenutku pada veo sa očiju, i ti shvataš da je posmatrati drvo - veliku radost, da je kad djeca koja trčeći jure pored tebe i guraju se u hodu - takođe velika radost.
Ja više ne živim u napetom stanju pronalaženja odgovora na pitanja, već u stanju radosti od vrtloga života oko mene. I pri tom shvatam - apsolutno, do dubine - da postoje pitanja na koja se ne može odgovoriti. Na primjer, na pitanje o smislu života.
U mlađim godinama, ti još pokušavaš da nekako nađeš pozitivan odgovor, ali sa godinama shvataš da je čovjek konačan a život beskonačan, i svijet je beskonačan, i da naša pitanja u suštini nemaju značaj, ali veliki značaj ima samo njihovo postavljanje.
Kada postavljamo pitanja ... i vjerujemo da dobijamo odgovore, to je veoma dobro. Potom prolazi vrijeme i shvataš da nije dobro - ti si odrastao od odgovora koji si juče dao sebi, a sad već nekako drugačije vidiš život. ... Shvatila sam da neću moći da izgradim cjelovit pogled na svijet.
Toliko sam željela da tkanje bude lijepo, da se svi čvorovi podudare, kako bi došli odgovori na sva pitanja. Shvatila sam da se su svi moji koncepti srušili i ja stojim na koljena u ruševinama. I tu mi je postalo dobro, jer mi je došao osjećaj: ne mora se odgovoriti na sva pitanja, već samo živjeti i radovati životu.
Stoga vam, želim da se jednostavno radujete životu, jer on daje strašno mnogo povoda da se radujete. A naš zadatak je, u stvari, kako da sebe usmjerimo u tom životu, nadahnemo oko sebe takvo lično prostranstvo u kome se osjećaš dobro, i u kojem je dobro ljudima oko tebe.
Meni se posrećilo: Bila sam jako bolestna, i u jednom trenutku, kada se bolest povukla, shvatila sam kolika je sreća samo živjeti. U takvom trenutku pada veo sa očiju, i ti shvataš da je posmatrati drvo - veliku radost, da je kad djeca koja trčeći jure pored tebe i guraju se u hodu - takođe velika radost.
Ja više ne živim u napetom stanju pronalaženja odgovora na pitanja, već u stanju radosti od vrtloga života oko mene. I pri tom shvatam - apsolutno, do dubine - da postoje pitanja na koja se ne može odgovoriti. Na primjer, na pitanje o smislu života.
U mlađim godinama, ti još pokušavaš da nekako nađeš pozitivan odgovor, ali sa godinama shvataš da je čovjek konačan a život beskonačan, i svijet je beskonačan, i da naša pitanja u suštini nemaju značaj, ali veliki značaj ima samo njihovo postavljanje.
Kada postavljamo pitanja ... i vjerujemo da dobijamo odgovore, to je veoma dobro. Potom prolazi vrijeme i shvataš da nije dobro - ti si odrastao od odgovora koji si juče dao sebi, a sad već nekako drugačije vidiš život. ... Shvatila sam da neću moći da izgradim cjelovit pogled na svijet.
Toliko sam željela da tkanje bude lijepo, da se svi čvorovi podudare, kako bi došli odgovori na sva pitanja. Shvatila sam da se su svi moji koncepti srušili i ja stojim na koljena u ruševinama. I tu mi je postalo dobro, jer mi je došao osjećaj: ne mora se odgovoriti na sva pitanja, već samo živjeti i radovati životu.
Stoga vam, želim da se jednostavno radujete životu, jer on daje strašno mnogo povoda da se radujete. A naš zadatak je, u stvari, kako da sebe usmjerimo u tom životu, nadahnemo oko sebe takvo lično prostranstvo u kome se osjećaš dobro, i u kojem je dobro ljudima oko tebe.
KOMENTARI