Žena je ženi vuk - Postupite ispravno ako vidite da muškarac vara ženu
Skoro svaka žena je svjedok neverstvu jednom od partnera i tada nije sigurna šta treba da radi.
Gledam ih kako se drže za ruke dok hodaju. Dugo su u braku, preko dvadeset godina ljubavi. One koja nije uvijek ličila na to. Njega sam godinama gledala u društvu druge žene, nije se nikad previše trudio da se sakrije. Ipak, uveče je redovno, makar i u jutarnjim satima, dolazio kući. Sa porodicom je slavio rođendane, slave i druge prilike koje tome služe.
Nju sam godinama slušala kako prosipa gorčinu dok govori o njemu, kako se ljuti, zamjera, negoduje... Sad ih vidim nasmijane, sjedinjene u ljubavi. I moram, iako ne bih, da se pitam je li humano ili mazohistički, je li ljubav prema životu ili strah od istog, ono što tjera ljude da budu ponovo zajedno, kada su im putevi, nekada davno, pošli u različitim smjerovima…
Vraćam se u blisku prošlost, u tešku gorčinu zamjerki i razočaranost u ljubav, u život, u njega... Bezbroj puta sam slušala planove kako da pobjegne od teške sudbine, kako zna da zaslužuje bolje, kako je nesrećna, ne može više...Onda bi dolazili dani izbjegavanja, kada se zaboravlja svaka izgovorena riječ, i bježi od osoba koje su ih čule, od tih svjedoka pred kojim je rečeno nešto strašno za onog bliskog, dragog, voljenog...
I tako iznova. Trenuci prezrenja, pa trenuci pomirenja. Traženje ramena za plakanje i riječi utjehe, pa bježanje od sjenke, od slučajnog susreta... Zatočenici sopstvenih zabluda. Sporedni glumci u sopstvenim životima. Tragači ljubavi, ubice iste... Onda, kada progutaju sve riječi mržnje koje su izrekli za osobu koju su voljeli, naizgled bezbrižni i zadovoljni, trijumfalno šetaju gradom.
Znam, da u svojoj ćutnji, gaje bezbroj malih i velikih sumnji, i da se iznova rađaju nove, kad god koja od starih utihne. I tako, simultano dišu i troše živote. Zajedno, što češće. Zagrljeni, obavezno. Treba pokazati svijetu da je ljubav prava i snažna, ako uspije svemu da odoli, ako su još uvijek vezani onom zakonskom vrpcom koja im garantuje zajedničku kuću za tijela, iako su duše, već odavno i zauvijek, otišle, daleko jedna od druge.
Kako bi duša mogla poslije mržnje da voli, ili da mrzi ono što je voljela nekad? Lijepo je praštati. Ljudski, veličanstveno. Ali, opraštanja nema, ako nema i zaborava. Kad zaboravimo na nešto, znači da smo oprostili, sasvim. Čisti smo i nema gorčine. Možemo da budemo srećni. Ako nismo u stanju da oprostimo, da gurnemo u beskonačni zaborav i izbrišemo iz sjećanja sasvim, onda ostaje u nama zrno gorčine. Da vremenom rađa sumnju i nezadovoljstvo.
Tu, lagano, umire ljubav. A kako iko može da oživi mrtvaca? I čemu laganje? Prividom lične sreće zbog tuđih pogleda, lažemo sebe. Onda kad utihne muzika I nestane osmijeh, nema mjesta za nadu. Nada je samo u neizvjesnosti. No, neizvjesnost je samo za hrabre. I one iskrene prema sebi. I tako, gledam te kolone voljenih i omraženih, pa ponovo zavoljenih.
Sjećam se kako sam se ja razvela onda kada je umrla ljubav. Dugo sam se pitala, jesam li sebična ili životoljubljiva. Nisam znala odgovor, ali se nisam nikad ni kajala, jer sam osjećala da ne želim da živim laganje, ni život na odlaganje. Znala sam da je bolja neizvjesnost, nego neiskrenost. Prva rađa očekivanje, druga gorčinu. Ipak, te iste koje vole i mrze, često su mi govorile kako nisam ni voljela, čim sam otišla.
A kako bi čistije i otmenije bilo da su i one otišle, davno prije gorčine i muke.Možda bi uspjele opet nekoga da zavole, prije nego srce otruju mržnjom. Ili da su bar odćutale svoje nevolje, onda bi izgledale veselije.
Ovako, strepe od svake lijepe žene, love poglede muškaraca koje nazivaju svojim… Dok se sa kosturima svojih davno umrlih ljubavi, zbog nekih drugih kojima oni nisu važni, šetaju gradom. I likujući što nisu same, posmatraju slobodne žene, one odlučne da žive ljubav, ni manje ni više od toga.
Gledam ih kako se drže za ruke dok hodaju. Dugo su u braku, preko dvadeset godina ljubavi. One koja nije uvijek ličila na to. Njega sam godinama gledala u društvu druge žene, nije se nikad previše trudio da se sakrije. Ipak, uveče je redovno, makar i u jutarnjim satima, dolazio kući. Sa porodicom je slavio rođendane, slave i druge prilike koje tome služe.
Nju sam godinama slušala kako prosipa gorčinu dok govori o njemu, kako se ljuti, zamjera, negoduje... Sad ih vidim nasmijane, sjedinjene u ljubavi. I moram, iako ne bih, da se pitam je li humano ili mazohistički, je li ljubav prema životu ili strah od istog, ono što tjera ljude da budu ponovo zajedno, kada su im putevi, nekada davno, pošli u različitim smjerovima…
Vraćam se u blisku prošlost, u tešku gorčinu zamjerki i razočaranost u ljubav, u život, u njega... Bezbroj puta sam slušala planove kako da pobjegne od teške sudbine, kako zna da zaslužuje bolje, kako je nesrećna, ne može više...Onda bi dolazili dani izbjegavanja, kada se zaboravlja svaka izgovorena riječ, i bježi od osoba koje su ih čule, od tih svjedoka pred kojim je rečeno nešto strašno za onog bliskog, dragog, voljenog...
I tako iznova. Trenuci prezrenja, pa trenuci pomirenja. Traženje ramena za plakanje i riječi utjehe, pa bježanje od sjenke, od slučajnog susreta... Zatočenici sopstvenih zabluda. Sporedni glumci u sopstvenim životima. Tragači ljubavi, ubice iste... Onda, kada progutaju sve riječi mržnje koje su izrekli za osobu koju su voljeli, naizgled bezbrižni i zadovoljni, trijumfalno šetaju gradom.
Znam, da u svojoj ćutnji, gaje bezbroj malih i velikih sumnji, i da se iznova rađaju nove, kad god koja od starih utihne. I tako, simultano dišu i troše živote. Zajedno, što češće. Zagrljeni, obavezno. Treba pokazati svijetu da je ljubav prava i snažna, ako uspije svemu da odoli, ako su još uvijek vezani onom zakonskom vrpcom koja im garantuje zajedničku kuću za tijela, iako su duše, već odavno i zauvijek, otišle, daleko jedna od druge.
Kako bi duša mogla poslije mržnje da voli, ili da mrzi ono što je voljela nekad? Lijepo je praštati. Ljudski, veličanstveno. Ali, opraštanja nema, ako nema i zaborava. Kad zaboravimo na nešto, znači da smo oprostili, sasvim. Čisti smo i nema gorčine. Možemo da budemo srećni. Ako nismo u stanju da oprostimo, da gurnemo u beskonačni zaborav i izbrišemo iz sjećanja sasvim, onda ostaje u nama zrno gorčine. Da vremenom rađa sumnju i nezadovoljstvo.
Tu, lagano, umire ljubav. A kako iko može da oživi mrtvaca? I čemu laganje? Prividom lične sreće zbog tuđih pogleda, lažemo sebe. Onda kad utihne muzika I nestane osmijeh, nema mjesta za nadu. Nada je samo u neizvjesnosti. No, neizvjesnost je samo za hrabre. I one iskrene prema sebi. I tako, gledam te kolone voljenih i omraženih, pa ponovo zavoljenih.
Sjećam se kako sam se ja razvela onda kada je umrla ljubav. Dugo sam se pitala, jesam li sebična ili životoljubljiva. Nisam znala odgovor, ali se nisam nikad ni kajala, jer sam osjećala da ne želim da živim laganje, ni život na odlaganje. Znala sam da je bolja neizvjesnost, nego neiskrenost. Prva rađa očekivanje, druga gorčinu. Ipak, te iste koje vole i mrze, često su mi govorile kako nisam ni voljela, čim sam otišla.
A kako bi čistije i otmenije bilo da su i one otišle, davno prije gorčine i muke.Možda bi uspjele opet nekoga da zavole, prije nego srce otruju mržnjom. Ili da su bar odćutale svoje nevolje, onda bi izgledale veselije.
Ovako, strepe od svake lijepe žene, love poglede muškaraca koje nazivaju svojim… Dok se sa kosturima svojih davno umrlih ljubavi, zbog nekih drugih kojima oni nisu važni, šetaju gradom. I likujući što nisu same, posmatraju slobodne žene, one odlučne da žive ljubav, ni manje ni više od toga.
KOMENTARI