Lekcija mladima: "Mi kao djeca nismo imali ni hamburgere ni telefone, a opet sretniji"
Današnja djeca su nezahvalna! U mom djetinjstvu nismo imali pola stvari koje sada postoje a čini mi se da smo tada živjeli kvalitetnije nego ova djeca koja samo znaju da divljaju.
Sve živo imaju, igračke koje požele, moderne mobilne telefone od prvog razreda Osnovne škole, a ničemu se ne raduju, ni ,,hvala'' da ti kažu!'' Ovo bi bila glavna boljka roditelja današnjice. Kupimo im novu stvar, pogledaju je, poigraju se i dosadi im u rekordnom roku. A da li su rekli ,,hvala'' osobi koja ih je darovala? Nezahvalna djeco, imate šta poželite a opet nezahvalni.
Vjerovatno da, mada bi tome prethodilo ono neugodno pitanje odgovorne odrasle osobe ,,šta se kaže?'' nakon čega bi se darovani sjetio da izgovori ,,hvala''. Svi mi volimo da nam djeca imaju sve što požele i često ćemo zakinuti na nekim bitnim stvarima da bi oni dobili to što su poželjeli.
Dobijajući sve kreiramo oko njih svijet iluzija u kom im je sve dostupno i na dohvat ruke, te da će im uvijek neko drugi obezbijediti sve što požele. Djetinjstvo brzo prolazi, znamo da brzo odrastu. Nedostatak vremena za njih nadoknađujemo ,,sitnicama'' i ,,krupnicama'' u vidu slatkiša, igračaka i garderobe.
Sjećam se da su mi često govorili da uživam dok studiram i da je novac teško zaraditi. Istina. Tada to nisam najbolje razumjela. Sada znam šta to znači. Dok sam bila djevojka, radila sam dosta i jedno vrijeme fino zarađivala. A onda je došlo na red stvaranje porodice.
Biraj- dosta novca-nemaš privatan život, ili malo novca koji ti ne pokriva ni osnovne životne potrebe, al' uz njega dobijaš vrijeme za porodicu. Sada znam da mi je najljepše bilo na fakultetu. Nisu me morile brige odraslih, bila sam samo nečije dijete.
Pojedini kao da su svjesni svakom ćelijom svog bića da im je najljepše dok su samo nečija djeca i ne trude se da se skinu s grbače roditeljima kojima vremenom dosadi da rade ono što su radili cijeli život svog mezimca. Nadaju se da će ih paziti u starosti, da će im dodati čašu vode i voditi ih u toalet kad to ne budu u stanju sami uraditi.
Srećom da smo još uvijek oni ljudi kojima je porodica svetinja, te brigu o starima ne prepuštaju raznoraznim ustanovama, mada će i nas zahvatiti onaj trend gdje je briga o roditeljima samo teret i obaveza, grubo nametnuta. Takvi pojedinci nisu navikli da brinu o drugima. Navikli su da budu nečija briga. Roditelji su ih takvima napravili.
Sve živo imaju, igračke koje požele, moderne mobilne telefone od prvog razreda Osnovne škole, a ničemu se ne raduju, ni ,,hvala'' da ti kažu!'' Ovo bi bila glavna boljka roditelja današnjice. Kupimo im novu stvar, pogledaju je, poigraju se i dosadi im u rekordnom roku. A da li su rekli ,,hvala'' osobi koja ih je darovala? Nezahvalna djeco, imate šta poželite a opet nezahvalni.
Vjerovatno da, mada bi tome prethodilo ono neugodno pitanje odgovorne odrasle osobe ,,šta se kaže?'' nakon čega bi se darovani sjetio da izgovori ,,hvala''. Svi mi volimo da nam djeca imaju sve što požele i često ćemo zakinuti na nekim bitnim stvarima da bi oni dobili to što su poželjeli.
Dobijajući sve kreiramo oko njih svijet iluzija u kom im je sve dostupno i na dohvat ruke, te da će im uvijek neko drugi obezbijediti sve što požele. Djetinjstvo brzo prolazi, znamo da brzo odrastu. Nedostatak vremena za njih nadoknađujemo ,,sitnicama'' i ,,krupnicama'' u vidu slatkiša, igračaka i garderobe.
Sjećam se da su mi često govorili da uživam dok studiram i da je novac teško zaraditi. Istina. Tada to nisam najbolje razumjela. Sada znam šta to znači. Dok sam bila djevojka, radila sam dosta i jedno vrijeme fino zarađivala. A onda je došlo na red stvaranje porodice.
Biraj- dosta novca-nemaš privatan život, ili malo novca koji ti ne pokriva ni osnovne životne potrebe, al' uz njega dobijaš vrijeme za porodicu. Sada znam da mi je najljepše bilo na fakultetu. Nisu me morile brige odraslih, bila sam samo nečije dijete.
Pojedini kao da su svjesni svakom ćelijom svog bića da im je najljepše dok su samo nečija djeca i ne trude se da se skinu s grbače roditeljima kojima vremenom dosadi da rade ono što su radili cijeli život svog mezimca. Nadaju se da će ih paziti u starosti, da će im dodati čašu vode i voditi ih u toalet kad to ne budu u stanju sami uraditi.
Srećom da smo još uvijek oni ljudi kojima je porodica svetinja, te brigu o starima ne prepuštaju raznoraznim ustanovama, mada će i nas zahvatiti onaj trend gdje je briga o roditeljima samo teret i obaveza, grubo nametnuta. Takvi pojedinci nisu navikli da brinu o drugima. Navikli su da budu nečija briga. Roditelji su ih takvima napravili.
KOMENTARI