Istraživanja pokazuju: Osobe koje se lako rasplaču možda nisu osjetljive, već posebne
Ako ste od onih koji se rastuže na tužnu scenu u filmu vjerujte niste preosjetljivi već posebni.
Ključna riječ je empatija, suosjećanje. Kad suosjećamo s nekim, dijelom osjećamo osobnu patnju, a većim dijelom suosjećamo jer i sami u sebi imamo taj dio. Nema veze što je to familija iz Afrike ili Los Angelesa, sve su to situacije koje su nam bliske i poznate i na takvoj razini nas osobno diraju - istaknuo je prof. Modrušan.
On objašnjava kako je pitanje suza u kinu zapravo rezultat odgoja koji svojim pedagoškim pristupom u formiranju čovjeka donosi emocionalnost ili suzdržanost. Povijesno, u većini društava je na snazi odgoj koji ne preferira emocionalnost, nego suzdržanost i sakrivanje emocija.
Tako pojedine škole slobodnijih pedagoških principa poput Sommervillea, Montessorija ili Waldorfa, potiču više emocionalnosti. Kad se usporede njihovi pristupe sa standardnim pedagoškim pristupom ispadaju čudni što inzistiraju na emocionalnosti - nastavio je prof. Modrušan.
U takvom je sustavu paradoksalna pomisao da je netko tko plače u kinu emocionalno snažna ličnost. No evo što se zapravo zbiva u mraku kina. Ljudi koji ne bježe od svojih osjećaja spremni su ih bez zadrške pokazati bilo gdje. To se odnosi i na kino dvoranu.
No nisu svi takvi. Ljudi koji zbog filma pod navalom osjećaja zaplaču, iako im se spočitava da nisu funkcionalni, zapravo su kao ljudi puno funkcionalniji od emocionalno hladnih pojedinaca, nastavio je prof. Modrušan.
Riječ je o ljudima koji se ne boje izraziti svoje osjećaje jasno time dajući do znanja što smatraju ispravnim. Suzdržani ljudi koji ne pokazuju emocije s jedne strane znaju zašto to rade - jer ne žele da ih život boli i dira. Zato radije zatomljuju osjećaje, rekao je prof. Modrušan.
Ključna riječ je empatija, suosjećanje. Kad suosjećamo s nekim, dijelom osjećamo osobnu patnju, a većim dijelom suosjećamo jer i sami u sebi imamo taj dio. Nema veze što je to familija iz Afrike ili Los Angelesa, sve su to situacije koje su nam bliske i poznate i na takvoj razini nas osobno diraju - istaknuo je prof. Modrušan.
On objašnjava kako je pitanje suza u kinu zapravo rezultat odgoja koji svojim pedagoškim pristupom u formiranju čovjeka donosi emocionalnost ili suzdržanost. Povijesno, u većini društava je na snazi odgoj koji ne preferira emocionalnost, nego suzdržanost i sakrivanje emocija.
Tako pojedine škole slobodnijih pedagoških principa poput Sommervillea, Montessorija ili Waldorfa, potiču više emocionalnosti. Kad se usporede njihovi pristupe sa standardnim pedagoškim pristupom ispadaju čudni što inzistiraju na emocionalnosti - nastavio je prof. Modrušan.
U takvom je sustavu paradoksalna pomisao da je netko tko plače u kinu emocionalno snažna ličnost. No evo što se zapravo zbiva u mraku kina. Ljudi koji ne bježe od svojih osjećaja spremni su ih bez zadrške pokazati bilo gdje. To se odnosi i na kino dvoranu.
No nisu svi takvi. Ljudi koji zbog filma pod navalom osjećaja zaplaču, iako im se spočitava da nisu funkcionalni, zapravo su kao ljudi puno funkcionalniji od emocionalno hladnih pojedinaca, nastavio je prof. Modrušan.
Riječ je o ljudima koji se ne boje izraziti svoje osjećaje jasno time dajući do znanja što smatraju ispravnim. Suzdržani ljudi koji ne pokazuju emocije s jedne strane znaju zašto to rade - jer ne žele da ih život boli i dira. Zato radije zatomljuju osjećaje, rekao je prof. Modrušan.
KOMENTARI