Ispovijest udate žene: "11 godina smo u braku bez ikakvog odnosa - I super mi je"
Da li možete zamisliti brak bez ljubavi? Da živite svaki dan u monotoniji bez ikog uzbuđenja? E pa meni je tako već 10 godina, a u braku sam 1 godina.
Dakle, prvu godinu dana je bilo sve sjajno i krasno, kako to inače biva. A onda sve počinje da opada, počevši od emocija pa do povezanosti. Ta želja za intimnošću opada. Vjerovatno ste gledali američke filmove u kojima muškarci kukaju kako im žene "ne daju" po mjesec dana.
Vjerovali ste da vi nikada nećete biti ta žena, jer ste se vodili pretpostavkom da kada pronađete "onog pravog" da će ta želja biti konstantno prisutna. I onda kada ste ga pronašli - ta želja je bila tako jaka da ste vjerovali da nikada neće iščeznuti - e pa, u većini slučajeva prođe.
Blago onima koji čitav život ostanu vezani za tu želju pa mogu ispuniti fantazije muškarca svaki drugi ili treći dan. Kod mene to nije slučaj. Kod mene je ta želja trajala godinu dana, a onda nakon toga sve postaje preče od intimnosti - i posao, i kućne obaveze i izlasci sa drugaricama.
10 godina živimo moj suprug i ja u odnosu bez ljubavi i intimnosti. Živimo u braku gdje on ima svoj život a ja svoj. Ja radim uvijek prvu smjenu a on drugu, i skoro da ne stignemo ni prozboriti u toku dana. Jednostavno smo izgubili želju i tako je ostalo.
I dalje se poštujemo, i prisjećamo lijepih trenutaka ali više je vremena kada se svađamo jer smo nažalost kasno shvatili da smo previše različiti da bi opstali u ovoj instituciji što se zove brak. Tu smo i dalje samo zbog djece. Oni nam zadaju najviše brige tako da i nemamo volje da razmišljamo u ljubavi.
Mnogi ljudi bi rekli da je to tužan život kakav živim, ali ne bih se složila. Živim ja lijep život i bez ljubavi i bez emocija. Izlazim sa prijateljicama, družim se, radim stvari koje me uveseljavaju, a to što već dugo vremena nemam muškarca koji bi me uzbudio - to ne vidim kao nedostatak. Ne smatram da se ovaj život vrti samo oko toga...
Dakle, prvu godinu dana je bilo sve sjajno i krasno, kako to inače biva. A onda sve počinje da opada, počevši od emocija pa do povezanosti. Ta želja za intimnošću opada. Vjerovatno ste gledali američke filmove u kojima muškarci kukaju kako im žene "ne daju" po mjesec dana.
Vjerovali ste da vi nikada nećete biti ta žena, jer ste se vodili pretpostavkom da kada pronađete "onog pravog" da će ta želja biti konstantno prisutna. I onda kada ste ga pronašli - ta želja je bila tako jaka da ste vjerovali da nikada neće iščeznuti - e pa, u većini slučajeva prođe.
Blago onima koji čitav život ostanu vezani za tu želju pa mogu ispuniti fantazije muškarca svaki drugi ili treći dan. Kod mene to nije slučaj. Kod mene je ta želja trajala godinu dana, a onda nakon toga sve postaje preče od intimnosti - i posao, i kućne obaveze i izlasci sa drugaricama.
10 godina živimo moj suprug i ja u odnosu bez ljubavi i intimnosti. Živimo u braku gdje on ima svoj život a ja svoj. Ja radim uvijek prvu smjenu a on drugu, i skoro da ne stignemo ni prozboriti u toku dana. Jednostavno smo izgubili želju i tako je ostalo.
I dalje se poštujemo, i prisjećamo lijepih trenutaka ali više je vremena kada se svađamo jer smo nažalost kasno shvatili da smo previše različiti da bi opstali u ovoj instituciji što se zove brak. Tu smo i dalje samo zbog djece. Oni nam zadaju najviše brige tako da i nemamo volje da razmišljamo u ljubavi.
Mnogi ljudi bi rekli da je to tužan život kakav živim, ali ne bih se složila. Živim ja lijep život i bez ljubavi i bez emocija. Izlazim sa prijateljicama, družim se, radim stvari koje me uveseljavaju, a to što već dugo vremena nemam muškarca koji bi me uzbudio - to ne vidim kao nedostatak. Ne smatram da se ovaj život vrti samo oko toga...
KOMENTARI