Kad smo mladi želimo se riješiti roditelja - Kad odrastemo želimo ih zadržati što duže

Kako starimo sve više shvatamo koliko su nam roditelji potrebni. Nažalost, mnogi to prekasno shvate.

Jednog dana sam se samo probudila i odlučila da svoju majku dovedem da živi kod mene. I to zauvijek. Nisam pravila nikakve planove i dogovore, samo sam ustala i odlučila da je dovedem sebi, sa minimumom stvari. 

Spakovala je samo ono što joj je bilo neophodno i drago, kao recimo tople kućne papuče koje je dobila od moje ćerke, a na kojima je bio izvezen natpis „najbolja baka na svijetu“. Uz to je ponijela svoje tople zimske štrample, toplu kućnu haljinu u kojoj je voljela da boravi dok je u kući, spavaćicu i svoju jastučnicu. 

Moja majka je sitna žena, potpuno sijede kose, skoro pa bijele. Uvijek nosi podignutu kosu u punđu, papuče koje je dobila od svoje unuke i toplu kućnu haljinu. Živi kod mene već tri sedmice. Ponekad me podsjeti na djevojčicu, iako je već baka. 

Postala je opreznija nego ranije, iako i dalje ima tu razigranost kao dijete. I dalje se smješka psu u hodniku, mnogo priča, mnogo spava, uživa u čokoladi koju joj ostavim svako jutro. Ali istovremeno vidim kako joj drhte ruke dok pokušava da drži šolju za čaj.

Vidim kako stalno provjerava prst na kojem joj stoji burma, sve iz opreza da je ne izgubi. Posmatram je i kako zastane na pragu kada prelazi iz sobe u sobu i podigne nogu tako visoko kao da prelazi neku prepreku. Takvim gestovima shvatam da je moja majka ostarila i da je ponekad bespomoćna. 

Vidim da se prepustila godinama. Osjećam njenu radost kad sam kod kuće, uživa u tom vremenu. Ali vidim i olakšanje koje osjeća kad sam ja tu, kao da je svoj život stavila u moje ruke. Zato se trudim da što više vremena budem dostupna njoj i da ga posvetim njoj. 

Svaki dan za ručak imamo supu, to me vrati u djetinjstvo. Ona je svaki dan nama djeci spremala supu. A ona spremi kolače. Uvijek me iznenadi svojom sposobnošću kada se kolači odjednom pojave na stolu. Tri godine nakon očeve smrti željela je da živi sama. 

Prvi put je imala priliku da stvarno radi ono što želi. Razumjela sam je i pustila je. Međutim, godine su činile svoje i napala ju je bolest koja je mučila njeno tijelo i psihu dva mjeseca. Nakon toga je postala znatno slabija, a njena psiha je počela da popušta. 

Jasno mi je kuda sve to vodi i zato želim da na tom putu provede vrijeme sa ćerkom koja je voli i da osjeti toplinu doma. Mama, hvala ti što si sa mnom i molim te da ostaneš što duže.