Predivno je dočekati starost sa voljenim čovjekom - Ljubavni savjeti jedne bake
Mlada sam se udala, tek sa 18 godina, ali ne žalim ni jednog trenutka jer imam nešto jako vrijedno.
Moj muž Ed je imao 23 godine, bio je marinac, i radio kao elektroničar u jednoj maloj prodavnici u Detroitu. Iako smo živjeli nekoliko kuća jedno od drugog, nismo se sretali jer smo oboje bili veoma zauzeti. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja i veoma brzo se vjerili. Moji roditelji ga nisu voljeli mnogo jer su za mene imali druge planove, školovanje i ples.
Majka se bojala da će mi ovaj momak slomiti srce. Uprkos svemu, vjenčali smo se, dobili djecu, naša djeca su dobila djecu... Sve je tako brzo prošlo. Izgleda kao da smo se samo jedno jutro probudili stari, i čudili se tome kako se sve izdešavalo brzinom svjetlosti, ali smo bili srećni jer smo ipak živjeli za trenutak i nismo mnogo brinuli o svemu.
Pitaju me često, kako smo ostali sve te godine zajedno iako smo bili potpuno dva različita svijeta? Jednostavno je - razgovarali smo. Mnogo. Oboje smo voljeli roditelje i svoje porodice. Preferirali smo mirne večeri umjesto zabave i buke. Bili smo znatiželjni i zainteresovani za svijet oko nas i vidjeli se kako zajedno istražujemo svaki njegov djelić.
Neustrašivo. Dakle, to je bilo tako. Dobili smo troje djece, i kasnije i troje unučadi. Naravno da smo se svađali s vremena na vrijeme, da nismo to bi značilo da jedno od nas odustaje. Ali oboje smo, srećom, bili dobri u prevazilaženju svađa, znali smo se izviniti i oprostiti. Nikada nismo odlazili na spavanje ljuti.
Kroz naš život prošlo je mnogo bola i poteškoća. On je imao srčanih problema, ja sam imala druge probleme. Nekada smo bili oni koji pomažu drugima, nekada smo od drugih tražili pomoć. Oboma su nam roditelji umrli mladi. To su bili događaju kroz koje smo zajedno ojačali.
Nismo bili nešto mnogo romantični. Ne držimo se baš uvijek za ruke u javnosti, ali svaki dan jedno drugom kažemo koliko se volimo, u naša četiri zida. Prošli smo kroz mnogo izazova koje život nosi, poslovnih, privatnih... Sve smo prevazilazili jer smo razgovarali. Jedino tako može.
Ostarili smo zajedno. Kada smo imali 18 i 23 godine nismo se mogli zamisliti u 80-ima, još uvijek govorimo: "Volim te". Dobar brak je dar, ali ne ide bez odlučnosti, predanosti i puno ljubavi. Nakon nekog vremena naučite da se ne nervirate zbog sitnica.
Zaboravite one ružne riječi koje ste oboje rekli da bi povrijedili jedno drugo. Sjećajte se onoga što vas je spojilo i radosnih trenutaka. Nema ništa ljepše nego imati dobru osobu kraj sebe sa kojom ispisuješ svoju istoriju.
Moj muž Ed je imao 23 godine, bio je marinac, i radio kao elektroničar u jednoj maloj prodavnici u Detroitu. Iako smo živjeli nekoliko kuća jedno od drugog, nismo se sretali jer smo oboje bili veoma zauzeti. Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja i veoma brzo se vjerili. Moji roditelji ga nisu voljeli mnogo jer su za mene imali druge planove, školovanje i ples.
Majka se bojala da će mi ovaj momak slomiti srce. Uprkos svemu, vjenčali smo se, dobili djecu, naša djeca su dobila djecu... Sve je tako brzo prošlo. Izgleda kao da smo se samo jedno jutro probudili stari, i čudili se tome kako se sve izdešavalo brzinom svjetlosti, ali smo bili srećni jer smo ipak živjeli za trenutak i nismo mnogo brinuli o svemu.
Pitaju me često, kako smo ostali sve te godine zajedno iako smo bili potpuno dva različita svijeta? Jednostavno je - razgovarali smo. Mnogo. Oboje smo voljeli roditelje i svoje porodice. Preferirali smo mirne večeri umjesto zabave i buke. Bili smo znatiželjni i zainteresovani za svijet oko nas i vidjeli se kako zajedno istražujemo svaki njegov djelić.
Neustrašivo. Dakle, to je bilo tako. Dobili smo troje djece, i kasnije i troje unučadi. Naravno da smo se svađali s vremena na vrijeme, da nismo to bi značilo da jedno od nas odustaje. Ali oboje smo, srećom, bili dobri u prevazilaženju svađa, znali smo se izviniti i oprostiti. Nikada nismo odlazili na spavanje ljuti.
Kroz naš život prošlo je mnogo bola i poteškoća. On je imao srčanih problema, ja sam imala druge probleme. Nekada smo bili oni koji pomažu drugima, nekada smo od drugih tražili pomoć. Oboma su nam roditelji umrli mladi. To su bili događaju kroz koje smo zajedno ojačali.
Nismo bili nešto mnogo romantični. Ne držimo se baš uvijek za ruke u javnosti, ali svaki dan jedno drugom kažemo koliko se volimo, u naša četiri zida. Prošli smo kroz mnogo izazova koje život nosi, poslovnih, privatnih... Sve smo prevazilazili jer smo razgovarali. Jedino tako može.
Ostarili smo zajedno. Kada smo imali 18 i 23 godine nismo se mogli zamisliti u 80-ima, još uvijek govorimo: "Volim te". Dobar brak je dar, ali ne ide bez odlučnosti, predanosti i puno ljubavi. Nakon nekog vremena naučite da se ne nervirate zbog sitnica.
Zaboravite one ružne riječi koje ste oboje rekli da bi povrijedili jedno drugo. Sjećajte se onoga što vas je spojilo i radosnih trenutaka. Nema ništa ljepše nego imati dobru osobu kraj sebe sa kojom ispisuješ svoju istoriju.
KOMENTARI