Dnevnik moderne mame: "Svu snagu dajemo djeci koja kasnije jedva čekaju da odu"
Možda je ružno to što ću reći ali sve do tridesete godine sam se pitala da li želim da budem majka. Ne zato što sam sebična ili imam druge planove nego iz skroz drugog razloga.
Čitavog života bila sam previše osjetljiva, ili što bi psiholozi naučno rekli - hipersenzitivna osoba. I najmanje gluposti, sitnice znale su me rasplakati, vidjela sam tugu u svačijim odnosima i teško sam podnosila bol dragih ljudi oko sebe i sva poniženja.
Baš zato sam se uvijek plašila da budem majka. Svi kažu da je veza majka - dijete nešto posebno, nešto specijalno što se ne može objasniti dok se ne doživi. Ja bih stvarno željela da doživim to, ali sa druge strane stvarno se plašim. Kako ću uspjeti da se nosim sa svim što to iskustvo nosi?
Kako ću da izguram sve prehlade, sve padove, sve suze tog djeteta a da i sama ne patim zbog istog?Kako ću sačuvati srce da se ne slomi kada dijete dođe u to tinejdžersko doba pa gledam kako me odbija i psuje, jer realno, vidjela sam mnogo situacija gdje dijete pljuje roditelja koji mu je sve pružio i bio btižan prema njemu.
Kako ću da izguram kasnije kada ostarim, možda ostanem sama da gledam kako to dijete jedva čeka da ode od mene i da započne nešto svoje, a mene da posjećuje svake godine na rođendan ili možda ni tad. Jer, realno ko danas želi da se druži sa roditeljima? Kao da smo neka niža klasa.
Dadneš sve na njega, posvetiš mu pola svog života i onda gledaš kako sa zadovoljstvom odlazi, pitanje je da li će i da se vrati. Sve je to jedno kinder jaje, nikad ne znaš šta ćeš dobiti kada ga otvoriš, pretpostavljam da mi je ostalo da se sama uvjerim.
Čitavog života bila sam previše osjetljiva, ili što bi psiholozi naučno rekli - hipersenzitivna osoba. I najmanje gluposti, sitnice znale su me rasplakati, vidjela sam tugu u svačijim odnosima i teško sam podnosila bol dragih ljudi oko sebe i sva poniženja.
Baš zato sam se uvijek plašila da budem majka. Svi kažu da je veza majka - dijete nešto posebno, nešto specijalno što se ne može objasniti dok se ne doživi. Ja bih stvarno željela da doživim to, ali sa druge strane stvarno se plašim. Kako ću uspjeti da se nosim sa svim što to iskustvo nosi?
Kako ću da izguram sve prehlade, sve padove, sve suze tog djeteta a da i sama ne patim zbog istog?Kako ću sačuvati srce da se ne slomi kada dijete dođe u to tinejdžersko doba pa gledam kako me odbija i psuje, jer realno, vidjela sam mnogo situacija gdje dijete pljuje roditelja koji mu je sve pružio i bio btižan prema njemu.
Kako ću da izguram kasnije kada ostarim, možda ostanem sama da gledam kako to dijete jedva čeka da ode od mene i da započne nešto svoje, a mene da posjećuje svake godine na rođendan ili možda ni tad. Jer, realno ko danas želi da se druži sa roditeljima? Kao da smo neka niža klasa.
Dadneš sve na njega, posvetiš mu pola svog života i onda gledaš kako sa zadovoljstvom odlazi, pitanje je da li će i da se vrati. Sve je to jedno kinder jaje, nikad ne znaš šta ćeš dobiti kada ga otvoriš, pretpostavljam da mi je ostalo da se sama uvjerim.
KOMENTARI