Savjeti za mame preko 40 godina - "Uredu je biti sebičan i ugoditi sebi prvoj"
Žena ne treba dozvoliti da je godine i obaveze načine onakvom kakvom nije željela nikako da postane.
Kako su mi se približavale četrdesete, gledala sam kako moji prijatelji koji su do ovog praga došli prije mene trče maratone ili skidaju po 15 kila. Neki su se okrenuli novim karijerama ili otišli na putovanje kakvo se doživljava samo jednom u životu.
Zbog njih se sve to činilo fantastično! S obzirom na to da su mi tridesete prošle u trudnoćama, dojenju i ganjanju djece, bližile su mi se četrdesete i skoro pa sam se radovala svemu što će mi donijeti ta nova decenija. Zaista uživam u vremenu koje provodim sa svojom djecom, ali bila sam spremna da se fokusiram malo i na sebe.
Onda mi je mjesec dana prije 40. rođendana preminula vrlo draga prijateljica od raka pluća koji nije izazvan pušenjem. Ništa tu nije bilo fenomenalno. I kako se lagano približavam polovini ove decenije, sa lakoćom mogu da kažem da četrdesete nisu bile blage prema meni.
U četrdesetim sam dobila bolest koja mi je uništila vid i psihu. Ispunjene su gubicima prijatelja i članova porodice koji mi nedostaju svaki dan. Donijele su izazove za moj brak i roditeljstvo i sve u vezi sa čim imam išta samopouzdanja u životu. Sadržavale su slomljene kosti, slomljene odnose, slomljen duh.
Nisam jedina koja se tako osjeća. Moji prijatelji dijele svoju bol izazvanu razvodima, ličnim gubicima, neprestanom agonijom rastrzanosti između brige za starije voljene osobe i odgajanje aktivne djece. Već pet godina sam se borila protiv ovih vrlo bolnih emocija i ograničavala ih.
Osjećala sam se krivom što nisam bila zahvalnija za sve predivne ljude i dobrotu u mom životu. Dok sam se borila da potisnem ove emocije, otupila sam na njih i umanjila ne samo bol u srcu već i zadovoljstvo. Bila sam na vrhuncu života, ali nikad ne nisam osjećala manje fantastično.
Nikad nisam bila deblja, mlohavija i u lošijoj formi. Nikad nisam bila toliko nesigurna po pitanju odgoja djece kao sada kada su već tinejdžeri ili 20-ogodišnjaci. Nikada se nisam toliko trudila da to sve očuvam, a ipak svaki dan nisam uspijevala u nečemu.
Ali uprkos svoj boli i zahtjevima i testovima koje su mi donijele četrdesete, takođe sam i srećnija nego ikada ranije. I konačno, shvatila sam da ono što te ne ubije ne mora nužno ni da te ojača i ne moraš ništa naučiti iz toga niti biti zahvalan. Ponekad je dovoljno samo proživjeti nešto teško. Moje četrdesete… pa fantastične su. Uredu je biti sebičan i ugoditi sebi prvoj
Kako su mi se približavale četrdesete, gledala sam kako moji prijatelji koji su do ovog praga došli prije mene trče maratone ili skidaju po 15 kila. Neki su se okrenuli novim karijerama ili otišli na putovanje kakvo se doživljava samo jednom u životu.
Zbog njih se sve to činilo fantastično! S obzirom na to da su mi tridesete prošle u trudnoćama, dojenju i ganjanju djece, bližile su mi se četrdesete i skoro pa sam se radovala svemu što će mi donijeti ta nova decenija. Zaista uživam u vremenu koje provodim sa svojom djecom, ali bila sam spremna da se fokusiram malo i na sebe.
Onda mi je mjesec dana prije 40. rođendana preminula vrlo draga prijateljica od raka pluća koji nije izazvan pušenjem. Ništa tu nije bilo fenomenalno. I kako se lagano približavam polovini ove decenije, sa lakoćom mogu da kažem da četrdesete nisu bile blage prema meni.
U četrdesetim sam dobila bolest koja mi je uništila vid i psihu. Ispunjene su gubicima prijatelja i članova porodice koji mi nedostaju svaki dan. Donijele su izazove za moj brak i roditeljstvo i sve u vezi sa čim imam išta samopouzdanja u životu. Sadržavale su slomljene kosti, slomljene odnose, slomljen duh.
Nisam jedina koja se tako osjeća. Moji prijatelji dijele svoju bol izazvanu razvodima, ličnim gubicima, neprestanom agonijom rastrzanosti između brige za starije voljene osobe i odgajanje aktivne djece. Već pet godina sam se borila protiv ovih vrlo bolnih emocija i ograničavala ih.
Osjećala sam se krivom što nisam bila zahvalnija za sve predivne ljude i dobrotu u mom životu. Dok sam se borila da potisnem ove emocije, otupila sam na njih i umanjila ne samo bol u srcu već i zadovoljstvo. Bila sam na vrhuncu života, ali nikad ne nisam osjećala manje fantastično.
Nikad nisam bila deblja, mlohavija i u lošijoj formi. Nikad nisam bila toliko nesigurna po pitanju odgoja djece kao sada kada su već tinejdžeri ili 20-ogodišnjaci. Nikada se nisam toliko trudila da to sve očuvam, a ipak svaki dan nisam uspijevala u nečemu.
Ali uprkos svoj boli i zahtjevima i testovima koje su mi donijele četrdesete, takođe sam i srećnija nego ikada ranije. I konačno, shvatila sam da ono što te ne ubije ne mora nužno ni da te ojača i ne moraš ništa naučiti iz toga niti biti zahvalan. Ponekad je dovoljno samo proživjeti nešto teško. Moje četrdesete… pa fantastične su. Uredu je biti sebičan i ugoditi sebi prvoj
KOMENTARI