Priča mlade majke koju vrijedi čuti: "Šta raditi u svijetu gdje je žena djetetu i otac i majka"

Šta raditi u svijetu gdje je žena djetetu i otac i majka, gdje žena mora da se prilagodi svemu.


Živimo u društvu koje smatra da žena ne može uspjeti bez muškarca. U takvim mišljenjima nažalost, prednjače žene i to upravo one koje nikada nisu imale hrabrosti i snage da budu svoje i da svoje želje stave na prvo mjesto. Ovdje pričam o onim drugim, o ženama koje su imale hrabrosti da budu svoje.

Gledam ih kako su pametne, obrazovane, lijepe, njegovane, zgodne, modno osvještene, prespremne, kako bi rekli klinci. I gledam današnje muškarce; sve smotanije, kilavije, nesposobnije, navikle na maminu kuhinju, nespremne za brak i porodicu čak i u kasnim tridesetim.



Od žene očekuju da bude žensko i muško, majka i supruga, ljubavnica i prijateljica, moler, tapetar, vozač, kuvarica i mentor. Osnovno je da ih svaki put potapšeš po glavi kad naprave nešto što se podrazumijeva… odmah padnu u depresiju i osjećaju se zapostavljenim.

Ko je kriv što su nam žene postale kao muškarci, a muškarci kao tetke u klimaksu? One sve mogu i sve rade, a oni sve više ne mogu i neće. Pritom, žale se i jedni i drugi, nikome nije dobro. Dok su nas žene učili da MORAMO ovo i ono, njih su učili da njihova ŽENA U NJIH MORA RADITI ovo i ono.



E, sad kad smo se mi dovoljno NAMORALE i uspjele obezbijediti kakvu-takvu finansijsku samostalnost, shvatile smo da sve možemo same. Rezultat ove “emancipacije” jesu frustrirane žene koje u stvari žarko žele onu staru, dobru, tradicionalnu ljubav, podršku i razumijevanje, i frustrirani muškarci koji žele isto to i da se osjećaju potrebnim.

Koliko to žena na Balkanu treba da se smanji da bi stala u mušku ruku? Ne znam zaista, niti želim da znam. Nije rješenje u tome da se smanjiš da bi se neko osjećao dovoljno velikim kraj tebe. I nijedna kruna, princeze moje drage, nije preteška, samo su nečije ruke preslabe da je nose.

Pokreće Blogger.